Psihologija sporta i vježbanja primijenjena je znanstvena disciplina u okviru psihologije.

Obuhvaća znanstveno proučavanje psiholoških faktora koji su povezani s sportskom izvedbom i djelovanjem u okviru sporta, vježbanja te ostalih područja tjelesne aktivnosti. Predmet proučavanja same psihologijske znanosti jesu psihički procesi i ponašanje s ciljem njihova razumijevanja, predikcije i kontrole mogućih učinaka. Korištenjem znanstvene metodologije, te kroz savjetodavnu praksu sportski psiholozi implementiraju spoznaje psihologijske znanosti u specifičan kontekst sporta, njegujući interdisciplinaran pristup i spoznaje iz područja sportske znanosti, medicine, antropologije i biologije za ostvarivanje temeljnih ciljeva istraživanja i primjene njihovih rezultata u praksi.

Primarne principe i zakonitosti psihologijske znanosti sportski psiholozi primjenjuju prvenstveno kako bi ostvarili dva temeljna cilja, tj. kako bi:

  • pomogli sportašima u unaprjeđenju individualne ili timske sportske izvedbe
  • razumjeli kako sudjelovanje u sportu i tjelesnom vježbanju utječe na individualni sportski razvoj, zdravlje i psihološku dobrobit pojedinca. (American Psychological Association, Division 47, Definition)

Kako je psihologija sporta mlada disciplina, područja interesa sportskih psihologa još uvijek se šire i razvijaju. Općenito gledano, sportska se psihologija razvija u okviru dva široka konteksta: akademskom, te primijenjenom.
Područje djelovanja psihologije sporta, prema Rokusfalvy (1980, prema Tušak i Tušak, 2001) može se sistematizirati u sljedeća podpodručja:

  1. psihološka analiza sportske djelatnosti, što je ujedno i centralni problem cjelokupnog psihologijskog istraživanja u području sporta. Ona obuhvaća otkrivanje psihofizioloških i psiholoških specifičnosti pojedine sportske discipline, te utjecaj toga na procese motoričkog učenja, komunikaciju među sportašima, doživljaj psihološkog opterećenja za vrijeme sportske izvedbe i sl.
  2. psihološka sredstva za poboljšanje sportskih postignuća. to pretpostavlja identifikaciju psiholoških elemenata optimalnog sportskog postignuća, te sadržaje i procese njihove promjene koji su potrebni za dostizanje takvih uspjeha.
  3. psihološka problematika sportskih disciplina. U ovom segmentu važna je upotreba psihodijagnostičkih sredstava kao jedne od selekcijskih metoda, što će uz identifikaciju sposobnosti te preferencije pojedinca rezultirati preporukom za odabir pojedincu najprikladnijeg sporta. Na taj način osiguravaju se pretpostavke za uspostavljanje ravnoteže između sportaša i njegove socijalne okoline, što je jedan od važnih faktora koji mogu doprinijeti ili narušiti sportaševu emocionalnu stabilnost, koja je važna za postizanje sportskog rezultata.
  4. psihološko pitanje odnosa socijalnog okruženja i sportskog djelovanja. Ovaj se segment nadovezuje na prethodni, a obuhvaća različita područja intervencije sportskog psiholga, kao što su npr. psihološki utjecaj natjecanja, struktura sportske ekipe i međusobni odnosi suigrača, utjecaj publike itd.
  5. psihološki utjecaj objektivnih okolinskih faktora na sportsko djelovanje (npr. klima, materijalno-tehničke mogućnosti, sportske ozljede, nesreće..) Definiranje optimalnih okolinskih uvjeta, te uvjeta koji predstavljaju okolinu sportskog djelovanja s psihološke perspektive, nužan je preduvjet rada sportskog psihologa sa sportašima, budući da se njihovo sportsko djelovanje događa u interakciji s realnom okolinom i njezinim čimbenicima, što utječe na sportašev doživljaj sportskog konteksta, te posredno i na njegov učinak.
  6. psihološka istraživanja učinaka sportskog djelovanja. U okviru istraživanja provjeravaju se različiti učinci sportskog djelovanja na pojedinca, prikupljaju se nove spoznaje koje se formiraju u nove ili uklapaju u postojeće teoretske modele.

Renata Barić, mr.sc

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.