Jedan od najpoznatijih futsal igrača iz Bosne i Hercegovine, Alen Lalić, odlučio je da stavi tačku na veliku igračku karijeru i oprosti se od aktivnog bavljenja futsalom

Titulom osvojenom u TSV Weilimdorfu, svojom ukupno osmom u karijeri, zaokružio je jedan veliki put, koji je bio protkan velikim utakmicama i uspjesima, ali i onim manje uspješnim utakmicama, koje ipak ostaju u sjećanju kao jedna velika žal u velikoj karijeri. Šest titula prvaka Lalić je osvojio u BiH, jednu u Hrvatskoj, te na kraju jednu u Njemačkoj. U razgovoru za Oslobođenje, Alen Lalić, govori o trajanju i završetku igračke karijere, uspjesima, reprezentaciji, ali i onome što ga najviše boli, sada kada odlazi

– Pa, prvo imam 41 godinu, kroz smijeh govori Alen Lalić, pa nastavlja:

– Iskreno, vidio sam da to više nije to, da ne mogu da se nosim sa mlađim igračima od sebe, kao što sam to nekada radio, i smatram da je bolje da se povučem na vrijeme, nego da me na terenu nadigrava kako ko stigne. Uspio sam da na igračkom oproštaju osvojim titulu sa Weilimdorfom. Bila je ovo sjajna sezona za nas gdje smo uspjeli da osvojimo titulu. Ekipa je sastavljena od nekoliko domaćih igrača, te od nekoliko futsalera sa naših prostora, prije svega igrača sa hrvatskom putovnicom, jer igrači koji imaju bh. pasoš i pasoš Srbije mogu biti samo tri mjeseca ovdje, tako da to sa takmičarskog aspekta i nije baš praktično. Tako su veliki doprinos tituli dali Dženan Čeligija, koji je odigrao prvi dio prvenstva i bio naš vrlo važan igrač, te je odigrao vrlo važnu ulogu u utakmicama za prvaka regije protiv Regensburga, bivšeg prvaka za kojeg igra veliki broj Brazilaca . Pa  onda Josip Božinović, Tomislav Bevanda, Franjo Delić, Ivan Knezović, Ivan Mladina, Ivan Čačić i Emrah Sarić. Ja sam bio trener igrač, ali moram napomenuti da je posljednji mjesec ekipu vodio Tomo Bevanda, jer ja zbog privatnih obaveza to nisam mogao i odradio je fantastičan posao.

Alen Lalić se posebno zahvalio Mariju Peharu i  Michaelu Bahmanu, što su mu omogući da na zalasku karijere osvoji još jednu titulu.

– Oni su sve u klubu. Veliko im hvala što su mi omogućili da zaigram i što su mi na kraju i priredili oproštaj od aktivnog bavljenja futsalom.

Kada se vratimo unazad vidjećemo da je Alen Lalić imao izuzetnu karijeru, od sarajevskog Partizana, preko Srbije i Hrvatske, odlaska u daleku Kinu, pa sve do Njemačke.

– Prošao sam omladinske škole sarajevskog Željezničara, a onda sam se odlučio da zaigram futsal. Počeo sam u sarajevskom Partizanu. Nisam uspio da uzmem tu titulu, pa odlazim u mostarsku Karaku, gdje osvajamo titulu i igramo Ligu prvaka. Potom se vraćam u Partizan da vratimo titulu u Sarajevo, što i uspjevamo, te igramo Ligu prvaka. Nakon toga igrao sam za Vrgorac i Potpićan, gdje sam se i vraćao u Hrvatskoj, beogradski Konjarnik, pa onda Kolubaru, Kosku iz Niša, vraćao se u Sarajevo, igrao za Centar, pa onda Kina, Chengdu i njemačka NAFI Stuttgart i Weilimdorf na kraju, prisjeća se Alen Lalić, tri puta proglašavani najbolji futsal igrač u Bosni i Hercegovini.

 

Teško je, kaže, izdvojiti neki klub ili zemlju gdje mu je bilo najljepše. Svaki od klubova nosi nešto posebno i zauvijek ostaje u srcu.

– To nikako ne mogu da posebno izdvojim.  Znate, Sarajevo je moj grad, Centar i Partizan su moji klubovi. Uvijek moram da posebno istaknem Dženana Muminovića, ne zato što sam igrao za Centar, nego zato što mi je u jednom od najtežih perioda mog života pomogao privatno i to je ono što nikada neću zaboraviti. Mislim da sam ja prvi sportista iz BiH koji je otišao da igra u Srbiju poslije rata. To je posebno iskustvo. Prihvaćen sam fenomenalno u Beogradu, i to je takođe nešto što posebno pamtim. Pa onda Vrgorac i Potpićan gdje sam stekao prijatelje za čitav život. Uvijek je nekako prvi klub u srcu, kod mene je to Partizan, i ako se za nešto baš moram odlučiti onda je to partizan. Bio sam prvak sa Partizanom bio sam prvak sa Karakom, sa Vrgorcem igrao dva finala, sa Potpićanom osvojio prvenstvo, sa Centrom osvojio prvenstvo, u Weilimdorfu uzeo prvenstvo, Kina posebno iskustvo. Sve zaista ima svoje mjesto u mom srcu

Dugogodišnji kapiten reprezentacije ponosan je na svoje utakmice u reprezentaciji, ali žali za odlaskom na veliko takmičenje i za tim što se nije oprostio od nacionalnog dresa, na čemu zamjera ljudima iz Saveza.

– To je poseban osjećaj i nešto što se ne može riječima opisati. Ostaje naravno žal što nismo otišli na neko veliko takmičenje, malo nas je dijelilo od toga. Ipak, nije mi i dalje jasno zašto nikada nisam dobio oproštajnu utakmicu, iako sam igrač sa najviše nastupa, od čelnih ljudi našeg Saveza. To je jedna praznina i slobodno mogu da kažem da sam ljut zbog toga, te smatram da ni sada niko ne treba da to organizuje, kada već nije onda kada se trebalo. Zbog toga sam, ponavljam, posebno zahvalan Mariju Peharu i Michaelu Bahmanu koji su mi to omogućili u klubu.

Lalić se posebno sjeća nekih utakmica u svojoj karijeri, a to su uglavnom utakmice iz reprezentacije.

– Pa pamtim ja dosta utakmica, posebno onih koje su bili od velikog značaja i finala. Ali, one utakmice koje sam igrao za reprezentaciju ostaju u posebnom sjećanju. Najbolje sjećanje vezano mi je za utakmicu sa Rusijom koju smo pobijedili sa 3:2 iako smo gubili, a ja sam dao gol. Pa onda baraž utakmica sa Češkom, gdje smo izgubili kod kuće sa 7:5, a onda pobijedimo u gostima 5:4 i ne odemo na prvenstvo. Najgore sjećanje mi je definitivno na utakmicu sa Holandijom, takođe u baražu. Pobijedili smo ih u Visokom 3:2 i otišli na gostovanje gdje gubimo 2:1 golom na 19 sekundi do kraja, a na 1:1 Dražen Novoselac pogađa stativu preko čitavog terena. Velika žal. To su utakmice koje se pamte čitav život i  taj gol protiv Rusije koji sam ja postigao i gol koji smo primili od Holandije na kraju utakmice su detalji koji se najviše pamte.

Danas, prati i dalje reprezentaciju Bosne i Hercegovine i smatra da tu ima dosta potencijala.

– Pratim i dalje utakmice reprezentacije. Moram da kažem da je ovo sada dosta bolje što se tiče okupljanja, jer smo mi nekada imali rijetko okupljanja. U posljednje vrijeme vidim da je to češće, okuplja se reprezentacija, igraju se turniri, igraju se prijateljske utakmice i to je ono što treba. Nekako su nam uvijek nedostajale te utakmice, i to što smo često stajali na posljednjim preprekama pred veliko takmičenje je posljedica toga. I mada će zvučati ružno možda što ću ovo reći, ali volio bih da mi vječno ostanemo u ovoj preliminarnoj rundi kvalifikacija. To su utakmice koje su nam potrebne da se stekne rutina. Nisu te reprezentacije naš nivo kvaliteta, ali su te utakmice od velike važnosti za reprezentaciju i to nam može samo koristiti.

Postoje igrači koje Alen Lalić svakako pamti i protiv kojih je bilo jako teško igrati.

– Rubei, Grana i Fogia iz Italije, pa onda Xavi, Rodrigez, Neto, Betao Richardinho, Rajić, Perić, Simeunović, Tomičić, Tino Jelovčić, Patrik Drndić, Grdović, Turudija, Dražen Novoselac, Dženan Čeligija…, zaključuje razgovor Alen Lalić.

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.