Hrvatska
Stjepan Perišić: „Puno mi je važnije kakav će čovjek izaći iz kluba“
Iza MNK Podstrana ne stoji slučajna priča, nego godine rada, odricanja i jasne vizije. Klub koji danas okuplja više od 200 djece i mladih te se natječe u Prvoj HMNL nastajao je postupno – bez preskakanja stepenica, oslanjajući se na ljude, zajednicu i ljubav prema futsalu. Jedan od ljudi koji je od samih početaka ugrađen u tu priču je Stjepan Perišić.
Bivši reprezentativac i igrač koji je tijekom karijere prošao vrhunsku domaću i međunarodnu futsal scenu, uključujući i nastupe u UEFA Futsal Ligi prvaka. U trenutku kada je bio na vrhuncu igračke karijere, odlučio je svoje vrijeme, znanje i energiju ulagati u razvoj futsala u mjestu iz kojeg dolazi.
Danas, kroz rad s djecom, Akademiju i razvoj kluba, pokušava prenijeti ono što je sport dao njemu – radne navike, disciplinu, odgovornost i pobjednički mentalitet, ali i vrijednosti koje daleko nadilaze teren i rezultat.
U razgovoru za Futsal Balkan govori o odricanju iza uspjeha, važnosti mentaliteta, izazovima rada s djecom, opasnosti prilagođavanja sporta prosječnosti te o tome zašto mu je danas važnije kakav će čovjek izaći iz kluba nego kakav će igrač postati.
Prošao si vrhunski futsal, Ligu prvaka, reprezentaciju… što ti je danas veći izazov – igrati na toj razini ili raditi s djecom svaki dan?
Svaka uloga nosi svoje izazove, ali definitivno je veći izazov svakodnevni rad s djecom.
Igrati na visokoj razini za mene je uvijek predstavljalo i još uvijek predstavlja užitak. To je nešto o čemu sam sanjao još kao dijete i za što sam trenirao cijeli život. Smatram da je sport u svojoj biti uglavnom pravedan — koliko mu daš, toliko ti i vrati. Ako ulažeš u sebe, treniraš i spreman si na odricanje, rezultat će doći na ovaj ili onaj način, prije ili kasnije.
Rad s djecom danas nosi drugačije izazove. Vremena su se značajno promijenila, nažalost u nekim segmentima i u negativnom smjeru. Distrakcije su svuda oko njih, djeca se sve manje kreću i sve rjeđe sudjeluju u spontanoj igri, a motivacija često predstavlja veliki problem.
Ipak, upravo ti izazovi, koliko god bili veliki, daju dodatnu vrijednost ovom poslu. Oni nas tjeraju da budemo bolji, kreativniji i uporniji te da pronađemo način kako djeci približiti sport i usaditi prave vrijednosti. Na kraju, upravo to daje najveći smisao svemu što radimo.
Što iz tog vrhunskog sporta danas najviše pokušavaš prenijeti na djecu?
Najviše pokušavam prenijeti svoj pobjednički mentalitet, strast i odgovornost.
Pri tome ne mislim da svi moraju biti pobjednici u rezultatskom smislu, jer za mene je pobjednik svatko tko se danas uopće bavi sportom.
Ono čemu težim jest da svakodnevno rade na sebi — da svaki novi dan nastoje biti bolji nego jučer, da u svakoj igri i vježbi daju svoj maksimum. To su vrijednosti koje im želim usaditi.
Smatram da u svemu što radiš u životu moraš davati sve od sebe, imati strast prema napretku i uspjehu te odgovornost prema onome što radiš. To su, po mom mišljenju, jedini ispravni načini da se izdigneš iz prosječnosti i uspiješ u životu.
Djeca često vide samo golove i pobjede – što iz svoje karijere znaš da je zapravo iza toga, a oni još ne razumiju?
Definitivno odricanje.
Iza svake pobjede stoji puno rada, discipline i žrtve koje djeca često još ne vide.
Osim toga, tu su i brojni neuspjesi, padovi i razočaranja. Upravo kroz takve trenutke najviše se uči — kako ustati, nastaviti dalje i raditi još jače. Uspjeh ne dolazi preko noći, nego je rezultat kontinuiranog truda, strpljenja i vjere u sebe.
Zato im pokušavam objasniti da golovi i pobjede koje vide nisu slučajnost, nego završni rezultat svega onoga što se događa iza svakodnevnog rada, odricanja i upornosti.
Na toj razini na kojoj si igrao – koliko utakmica zapravo odluči glava, a ne noga?
Veliki Andrea Pirlo jednom je rekao: „Nogomet se igra glavom, noge su samo alat.“
U futsalu to dolazi još više do izražaja budući da se sve odvija u djeliću sekunde i upravo brzina razmišljanja, donošenje odluka i mentalna stabilnost čine razliku između pobjede i poraza.
Na vrhunskoj razini svi su igrači fizički i tehnički jako blizu, ali ono što odvaja najbolje od ostalih je mentalitet — karakter igrača i njegova glad za uspjehom.
Je li talent bez rada ikad bio dovoljan na razini na kojoj si igrao?
Talent nikada sam po sebi nije bio dovoljan, a pogotovo ne danas.
Treninzi su sve intenzivniji i zahtjevniji te onaj tko nema radne navike vrlo brzo ispadne iz tog sustava. Na višoj razini svi imaju određenu dozu talenta, ali razliku rade rad, disciplina i kontinuitet.
Ipak, moram priznati da se sport sve više razvija u smjeru fizike i fizičkih predispozicija, dok se talent i „vic u igri“ pomalo zanemaruju. Po meni, prava vrijednost je u balansu — spoj talenta, rada i razumijevanja igre.
Koliko disciplina razdvaja dobre od vrhunskih?
Mnogo.
Smatram da je disciplina jedan od ključnih faktora koji čini razliku jer danas je vrlo jednostavno odustati i prepustiti se distrakcijama. Ali ostati discipliniran, pogotovo onda kada ništa ne ide, izuzetno je teško. Upravo u tim trenucima nastaje razlika.
Disciplina znači raditi i onda kada nema motivacije, držati kontinuitet i vjerovati procesu čak i kada rezultati ne dolaze odmah. Današnja mladost bi sve odmah i sad i tu najviše dolazi do odustajanja i manjka motivacije.
Ona se ne vidi samo na terenu, nego i izvan njega. Naš način života, prehrana, odmor i svakodnevne navike ogledalo su discipline.
Na vrhunskoj razini talent i kvaliteta su često podjednaki, ali disciplina je također ta koja dugoročno odvaja one najbolje od ostalih. Ona je temelj na kojem se gradi sve ostalo.
Vidiš li danas opasnost da se sport previše prilagođava prosječnosti?
Nažalost, da.
Kao što sam već spomenuo, danas već i samu činjenicu da se dijete bavi sportom smatramo uspjehom i to s razlogom. Nedostaje spontane igre ispred kuće i na igralištima, druženja, kretanja i svega onoga što je nekad bilo prirodni dio odrastanja.
Nekad su djeca, uz treninge, provodila sate i sate na igralištima, dodatno razvijajući svoje sposobnosti. Klubova je bilo manje, a konkurencija kvalitetnija i zahtjevnija. Danas se, zbog promijenjenog načina života, taj standard često spušta.
Tehnologija je u velikoj mjeri udaljila djecu od zdravih navika. Društvene mreže, videoigre i brza hrana nude brz i lak osjećaj zadovoljstva, ali dugoročno mogu smanjiti fokus, radne navike i strpljenje.
Ipak, svako dijete ima svoj talent. Na nama, kao roditeljima i trenerima, je da ga zajedno s djetetom prepoznamo i usmjerimo u pravom smjeru. Sport ne smije biti prilagođavanje prosječnosti, nego alat koji djecu potiče da izađu iz nje, da rastu, razvijaju se i postanu najbolja verzija sebe.
Koja je najteža lekcija koju ti je sport dao?
Uf, jako teško pitanje, ali rekao bih da je to prihvaćanje poraza i nepravde.
Koliko god radio, trenirao i davao sve od sebe, ponekad rezultat jednostavno ne dođe. Nekad izgubiš i kada si bolji, a nekad stvari ne ovise samo o tebi. To je teško prihvatiti, ali upravo tu dolazi najveći rast.
Iako sam jako loš gubitnik i često imam loše reakcije kada gubim ili izgubim, ipak mogu reći da me sport naučio da poraz nije kraj, nego prilika za učenje. Naučio me strpljenju, upornosti i tome da se nakon svakog pada moraš ustati još jači.
Na kraju shvatiš da te ne definiraju pobjede, nego način na koji reagiraš kada izgubiš — hoćeš li se povući i izgubiti volju ili ćeš zapeti još jače i dati još više od sebe.
Koliko je teško ostati gladan kad jednom dođeš do vrha?
Siguran sam da je jako teško.
Ipak, možda nisam potpuno objektivan za dati pravi odgovor, jer su kod mene kompetitivnost i glad za pobjedom isti i danas s 35 godina kao i kad sam imao 20.
Nakon određenih uspjeha čovjek se počne natjecati sam sa sobom — pomiče vlastite granice i stalno pokušava biti bolji nego što je bio jučer. Upravo ta unutarnja motivacija i želja za napretkom ono su što te drži „gladnim“ i kada dođeš na vrh.
Na kraju, sve se svodi na mentalitet — hoćeš li se zadovoljiti postignutim ili ćeš i dalje tražiti više od sebe.
Nakon svega što si prošao u karijeri – zašto si odlučio ulagati vrijeme baš ovdje?
Kada sam odlučio započeti ovu priču, bio sam na vrhuncu karijere, u najboljim igračkim godinama.
Mnogi su mi tada govorili da sam lud, ali ja sam to osjećao kao poziv, kao nešto što moram napraviti. Ovo nije samo posao, nego ulaganje u mjesto i zajednicu iz koje dolazim.
Želim iza sebe ostaviti nešto vrijedno i dugoročno — prenijeti ljubav prema sportu, ali i prema Podstrani na nove naraštaje. Ako uspijem barem dio onoga što je sport dao meni prenijeti na djecu, smatrat ću da sam napravio pravu stvar.
Što ti je danas važnije – kakav će igrač izaći iz kluba ili kakav čovjek?
Kako vrijeme prolazi, sve mi je važnije kakav će čovjek izaći iz kluba.
Kad sam počinjao raditi s djecom, fokus mi je bio isključivo na treningu — kako će napredovati, što trebaju vježbati i kako postati bolji igrači. Međutim, s godinama i iskustvom shvatio sam da je puno važnije kakve ćemo ljude odgojiti.
Mi treneri danas imamo i veliku odgojnu ulogu i upravo tako pristupam radu. I dalje im nastojim prenijeti sportsko znanje najbolje što znam, ali moram priznati da, iako sam izrazito natjecateljski nastrojen, puno veće zadovoljstvo osjećam kada vidim da sam nekome, makar i malo, pomogao da izraste u kvalitetnog, odgovornog i uspješnog čovjeka.
Ako uz to postane i uspješan sportaš — nitko sretniji od mene.
Ako bi djeci mogao ostaviti jednu poruku iz svoje karijere – koja bi to bila?
“Radite ono što volite, vjerujte u sebe i nikada ne odustajte. U svemu što radite dajte svoje srce i maksimum jer upravo to na kraju čini razliku”-zaključo je Stjepan Perišić.
